CHILD ASSAULT PREVENTION (PROGRAM PREVENCIJE ZLOSTAVLJANJA DJECE)


Od školske godine 2004./2005. u našoj školi provodi se CAP program. Dosadašnja iskustva pokazala su da je program dobro prihvaćen od strane roditelja i učitelja, da su djeca zainteresirana, radionice im se jako sviđaju, smatraju ih korisnim i procjenjuju da su na njima stekli dosta novih znanja. Program se provodi u svim razrednim odjelima drugog razreda.

Što je CAP?
CAP (Child Assault Prevention) program je jedan od najučinkovitijih programa primarne prevencije zlostavljanja djele. Polazi od stava da je znanje najučinkovitiji oblik borbe protiv zlostavljanja djece. Program se temelji na tome da se djecu poučava o stvarnostima napada, što mogu učiniti ako se nađu u opasnoj situaciji ii kome se mogu povjeriti.
Sam program osmišljen je 1978. godine u SAD-u od strane Međunarodnog centra za prevenciju napada (ICAP). Udruga roditelja Korak po korak organizirala je 1999. godine prvu edukaciju za stručne suradnike škola te se od 2000. godine program počeo primjenjivati u školama.
Program se provodi u tri koraka:
1. radionica za osoblje škole
2. radionica za roditelje
3. radionica za djecu

Radionica za osoblje škole
Radionica za osoblje škole traje dva školska sata. Cilj joj je senzibiliziranje svih zaposlenika za problem zlostavljanja, upoznavanje s potrebom i obvezom odraslih osoba da zaštite djecu te upoznavanje sa zakonskim obvezama odraslih u slučajevima zlostavljanja.

Predavanje za roditelje
Predavanje za roditelje traje također dva školska sata. Roditelje se upoznaje s problemom zlostavljanja, poučava ih se kako da poboljšaju komunikaciju s djetetom i kako da razvijaju prevencijske vještine kod kuće.

Radionica za djecu
Radionica za djecu traje dva školska sata. Djecu se poučava njihovim pravima, uči ih se da prepoznaju opasne situacije i poučava ih se na koje načine mogu povećati svoju sigurnosti i zadržati svoja prava. Radioncia započinje razgovorom o tri osnovna prava svakog djeteta: da bude sigurno, jako i slobodno. Primarni voditelj razgovara s djecom i uvodi ih u temu. Ostala dva člana tima nakon toga igraju uloge.
Prorađuju se sljedeće situacije:
1. dijete protiv djeteta
2. odrasli stranac protiv djeteta
3. poznata odrasla osoba protiv djeteta
Svako igranje uloga odvija se dva puta. Prvi igrokaz predstavlja djeci osobu koja nema razvijene vještine za prevenciju napada. Nakon toga igrokaza slijedi grupna diskusija koja kod djece osvještava koje sve strategije obrane mogu upotrijebiti te ih se uči strategijama samoobrane, traženja pomoći od odraslih osoba i zalaganju za sebe. Ponovo se izvodi igrokaz, a u igrokazu se ovoga puta primjenjuju nove strategije koje su djeca upravo naučila. Kako bi djeca uvježbala nova ponašanja, pruža im se mogućnost da i ona sudjeluju u igrokazu, glumeći u podržavajućim ulogama.
Na kraju radionice u igrokaz se uvodi i učiteljica koja igra samu sebe. Učiteljica je u ovom slučaju u ulozi odrasle osobe u koju dijete ima povjerenja i kojoj se može požaliti. Takav pristup djeci pruža mogućnost vizualiziranja onoga što bi se dogodilo kad bi s nekim trebali razgovarati o problemu.
Nakon odrađene radionice djeca se prozivaju, porazgovaraju o svojim dojmovima te o tome jesu li bili u situaciji da im je netko pokušao oduzeti njihova prava, odnosno jesu li bila zlostavljana.
Kasnije tijekom godine učiteljice ponavljaju s djecom naučene strategije.

ŠTO SE DJECU KONKRETNO UČI?
  • da jasno i glasno kažu ne onome tko ih pokuša ugroziti
  • da u opasnosti pobjegnu na najbliže sigurno mjesto
  • da viču što glasnije mogu i ne prestaju dok nisu sigurni
  • da traže pomoć odraslih u koje imaju povjerenja uvijek kad se osjećaju nesigurno, zaplašeno, uznemireno nečijim ponašanjem i da to nije tužakanje
  • da traže pomoć vršnjaka
  • da uvijek budu u sigurnoj udaljenosti kad razgovaraju s nepoznatim osobama
  • da nikada ne prihvaćaju poklone, obećanja, ponude za uslugu koja zahtijeva od njih ulazak u auto ili stan nepoznate osobe
  • da jasno razlikuju dobre i loše tajne
  • da se pokušaju obraniti od stranca koji ih je uhvatio (udaranjem u osjetljive dijelove tijela, snažnim povlačenjem za mali prst ako im rukom pritisne usta)
  • da se ne upuštaju sami u potragu za neznancem, nego da nastoje što bolje zapamtiti kako je izgledao
  • ako ih poznata odrasla osoba plaši i zbunjuje svojim zahtjevima, osobito ako traži da to ostane "mala tajna", nikako o tome ne šutjeti, nego reći odraslima kojima vjeruju i govoriti im o tome sve dok to ne počnu shvaćati ozbiljno